Logo

Kad se ZOSOV s izbora vrati…

1.9 K
oktobar 10, 2026

Piše: Marko Mileusnić

Postoji niz psiholoških mehanizama kojima se potiskuju ružni događaji poput nedavnog predloga izmena ZOSOV, ali nijedan od njih ne rešava problem koji još uvek postoji, a koji će, daleko bilo, ako se za to stvore uslovi, postati još veći. Glavni uslov za eskalaciju problema u prosveti je opstanak vladajuće garniture nakon izbora, a rešenje se nalazi u rukama svakog od nas, koji smo ozbiljno shvatili najavu doskorašnjeg predsednika, da svi treba da se spremimo za ono što će nakon njegove pobede uslediti, a to je bodljikava žica za sve koji su se drznuli da osporavaju uspeh njegove vladavine.

Zato, u jeku predizborne buke, valja da se podsetimo glavne poruke ministra Dejana Vuka Stankovića: nije škola za đaka, nastavnika i roditelja, već je za vlast: za direktora, za načelnika školske uprave i za ministra, da se zna ko kosi, a ko vodu nosi, kome i čemu ceo sistem služi, a uz to i ne radi.

I zaista, nije radio. Ko je do pre godinu i po dana razmišljao o sastavu školskog odbora, saveta roditelja, učeničkih organizacija, osim onih kojima je kontrala nad radom ovih tela oduvek bila važna. A onda se nešto promenilo. Na poziv studenata, preko noći je stvoren široki front građana, predvođen prosvetnim radnicima koji su prvi stali uz svoje đake, otrgnuti od višedecenijske letargije i nezainteresovanosti, jer je nadstrešnica pala pod rukovodstvom nekih ljudi, koji su isto kao i svi mi deca obrazovnog sistema. Ovaj poziv je značio dve stvari – svi moramo da preuzmemo odgovornost, vlast za delovanje, građani za nedelovanje, i da niko, s obe strane, nema pravo na nezainteresovanost, kada su u pitanju poslovi od opšteg interesa. Pre dva i po milenijuma, tamo gde je demokratija osmišljena kao sistem za upravljanje društvenim procesima, nezainteresovane pojedince su nazivali idiotima.

Da je ovo posmatrao neko ko živi u normalnoj državi, pomislio bi – vlast se sigurno obradovala širokoj mobilizaciji društvene energije, koju samo treba kanalisati kroz institucije, da bi se dobila jedna uzorna demokratija, koja se ne bi postidela ni pred najuređenijim zemljama sveta. Treba priznati da demokratija ni u svetu nije na visokim granama, upravo zbog toga što je ljudi mahom shvataju kao priliku da odgovornost sa sebe prebace na svoje predstavnike, a ne onako kako su je osmislili stari Grci. Istina je i da su u nešto uređenijim društvima i predstavnici građana nešto uređeniji, ali to ništa ne menja na činjenici da vlast ima moć da popravi društvo, isto kao što može i da ga pokvari.

Pa da vidimo, šta ja naša vlast izabrala da uradi.
Svi koji su tražili promene, u načinu na koji se ona odnosi prema sopstvenoj odgovornosti, prozvani su stranim plaćenicima, izdajnicima, na kraju i ustašama. Lično sam bio optuživan da odnekud delim novac somborskim prosvetarima koji su bili u obustavi rada, što je teška budalaština. Univerziteti su postali državni neprijatelji, a njihova autonomija pretnja za opstanak nacije. Sa televizija s nacionalnom frekvencijom, svakodnevno smo slušali pozive na gašenje zastarelih visokoškolskih ustanova, zbog njihove nekonkurentnosti spram modernih online fakulteta iz inostranstva. To što izmene Zakona o visokom obrazovanju nisu prošle u Skupštini, u formi u kojoj su je vlastodršci prvobitno zamislili, nikoga ne bi smelo da zavara. Uz pomoć “reprezentativnih” sindikata, prosvetne radnike je podelila na one koji su za vlast podobni, i na one koji to nisu. Na fakultete još nije fizički upala, što joj ne smeta da pravi nove, po svom ukusu i meri. Napravila je i prve korake ka cilju zamene jednog “moralno posrnulog” univerziteta drugim, čiji se moralni kredibilitet ne osporava. Cenu rada u represivnom aparatu je podigla toliko, da je pitanje hoće li novca biti za išta drugo, i treba li nam išta drugo.

Sa predlogom izmena ZOSOV-a zagrizla je u najosetljiviji deo društvenog tela. Nisu to nastavnici, mi smo očvrsli tokom decenija maltretiranja od strane prosvetnih vlasti. Sećam se slučaja od pre nekoliko godina, kada su direktori škola u Somboru 1. septembra skratili časove za pet minuta, da izazovu psihološki efekat olakšanja za učenike koji su nastavu morali da prate uz temperaturu od 35 stepeni u hladu, u neklimatizovanim prostorijama. Pošto su ovu meru sproveli samostalno, bez konsultacije sa školskom upravom, naloženo je da svi dostave plan nadoknade za 5 neodržanih minuta od uvodnog časa. Nema toga što prosvetar dosad nije podneo, a opet, nije se slomio. Nisu to ni roditelji, i oni će pronaći način kako da ne budu zloupotrebljeni. To su deca. Naši učenici, organizovani u raznolike grupe i klubove, koji unutar škole rade na društvenom aktivizmu i participaciji, pokreću svoje drugare ličnim primerom angažovanja na projektima solidarnosti, razvoja ekološke svesti, odgovornog ponašanja u zajednici. Oni deluju mimo učeničkog parlamenta, a tamo donose ideje o kojima svi odlučuju. Demokratija nikada nije ni bila samo stvar većine, mase, već manjine, koja je sposobna da misli i radi u opštem interesu. To su nukleusi kritičke misli u razvoju, kojih se vlast plaši više nego mogućnosti da ugrožena vrsta – nastavnici, ponovo stupe u obustavu rada. Njen odnos prema deci mnogo više govori o tome na šta će društvo da liči ako do promena ne dođe, nego strah od nezadovoljnih roditelja, štrajkova i obustava. Ne treba sumnjati u to da će vlast, ako joj se rok trajanja produži, završiti sve poslove koje je započela. Mi je u tome možemo sprečiti, a prva prilika nam je već 25. oktobra.

Autor je predsednik Sindikata u Srednjoj ekonomskoj školi u Somboru